Uspješni BH-studenti – Sumeja Ikanović
Moje ime je Sumeja Ikanović. Svako ima neku svoju priču, pa tako i ja. Moja se možda malo razlikuje od onih koje ćete pročitati ili možda ja tako mislim, ne znam, ali ono što sigurno znam jeste da želim da vam ova moja priča bude inspiracija.
Od rođenja sam osoba sa invaliditetom i ni u jednom trenutku nije bilo lako boriti se, ali znala sam da to moram! Moram porušiti sve barijere i uspjeti! Moram biti snaga i glas svih osoba koje su u sličnoj situaciji poput mene.
Na samom početku školovanja nastojali su me upisati u specijalnu školu, ali hvala dragom Bogu moji roditelji i doktori, to nisu dozvolili.
Moje školovanje je započelo u tradicionalnim školama. Osnovna, srednja, škola pa i fakultet u konačnici. Nastojala sam srušiti barijere ,kako arhitektonske (u toj obrazovnoj ustanovi gdje sam ja izgradili bi se prilazna rampa, prilagođen wc, lift) tako i barijere i stereotipe u ljudima, gdje god sam došla. S kim god bih se upoznala pokazala bi mu koliko jedna osoba, kao što sam ja, može biti puna života, posjedovati snage, upornosti, volje i želje da se probije kroz obrazovni sistem i što je najvažnije uspije. Željeli su mi dati posaban plan nastave, no ja na to nisam pristala, jer sam znala da meni to ne treba i nisam željela da iko pomisli kako sam privilegovana na bilo koji način. Nisam dozvolila da potcijene moju inteligenciju, moju pamet, samo zato što ne mogu da hodam. Nastojala sam uvijek ostaviti pozitivan dojam na nastavnički i profesorski kadar. Željela sam da budu ponosni na mene i na to što su baš oni moji profesori i nastavnici, a i ja njihova učenica.
Nadam se da će profesori i nastavnici koji su mene upoznali sada sa osmijehom i zadovoljstvom, a ne sa strahom i nepoznanicom prihvatati buduće osobe sa invaliditetom za svoje učenike. Ja sam postigla svoj cilj. Ponosna sam na sebe, jer će se budući učenici i studenti, koji dijele moju sudbinu, osjećati sigurnije i samopouzdanije kada vide da im je sve prilagođeno.
Danas, studirajući na Odsjeku za turski jezik i književnost Univerziteta u Zenici nastavljam koračati stazom svojih ciljeva i snova. Želja mi je biti prevodilac i tako postati neraskidiva spona između dvije najdraže države, dvije domovine.
Organizacije i institucije poput Fondacije Muharem Berbić mi itekako pomažu kako finansijski tako i sentimentalno, jer pokazuju da su oni i uz marginalizirane grupe društva. Pokazuju da nismo sami i da i oni vjeruju u nas! Zato, hvala Fondaciji “Muharem Berbić” na podršci koju ukazuju i invalidnim i ostalim studentima!
